Kolunićev zbornik – rukopisna glagoljska knjiga skromno ukrašena, ali ispisana lijepom i lako čitljivom hrvatskom glagoljicom. U svojevrsnoj posveti, koju je zapisao Levnardo (Leonardo), gatanski vikar, naznačivši da je prijepis dovršen 7. 7. 1486. godine izuzetno je moćna maksima: „da je knjigam teško priti, igdo knjige počtuje, daje knjigami počtovan“. Ovaj zbornik dobio je naziv po prepisivaču Brozu Koluniću, koji je posao obavio u naselju Kneža vas, nedaleko Otočca. Jezik u Kolunićevu zborniku je prava borba narodnoga čakavskoga govora s mrtvim hrvatskim crkvenoslavenskim jezikom. Kolunićev zbornik dio je vrlo bogate zborničke literature hrvatskoga srednjovjekovlja koja je izvrsno čuvala vezu s europskim književnim kretanjima toga doba. Motiv inicijala izradio je akademski kipar Carlos Roberto Monge Sanchez iz Meksika.
Dabarski brevijar – važna je rukopisna knjiga nesporno domicilna podrijetla, iz regije Gacke, iz Dabra, datirana u 1486. godinu. U to vrijeme Dabar je bio očito glagoljaško žarište, i Borgo Illirico 6. i 5. također su vezani za sam Dabar. Dabarski brevijar je pisan na samome kraju pisanja knjiga rukom, već za koje desetljeće tiskarska preša će preuzeti potpuni primat. Da brevijar potječe iz Dabra svjedoči rukopisnom glagoljicom zabilježeno: - „A to pisah' ja pop' Stipan' ta račun' zgoru dogovoran' budući z brat'jom mojom' Mikulom' Beroićem' i Ivanom' Tom'šićem' a ti od plemena Dabran' i Zagorac' a pri tom' biše i veće brat'e naše a va to doba bihu velike teškoće i nevole od Turak' a ta br(vi)jal' ta e crikv'ce s(ve)toga Kuz'me i Dom'jana v Dab'ri“. Ovaj brevijar sadrži prelijepe inicijale (najpoznatije je slovo V), a nalazi se pohranjen u HAZU-u. Pripada glagoljskima srednjovjekovnim kodeksima. Motiv inicijala izradio kipar Marčelo Starčić iz Kanfanara.
Vinko de Andreis (biskupovao od 1493.–1520.) – jedan od petorice otočkih biskupa, veliki diplomat. Bio je jedan od najznačajnijih i najutjecajnijih otočkih biskupa. Rođen je u Trogiru 1441., filozofiju i teologiju je studirao u Zadru te u Perugiji. Papa Alexandar VI. imenuje ga otočkim biskupom 1493. Bio je prvi biskup koji je stolovao u Otočcu. Biskup Vinko je bio vrstan diplomat u službi Frankopana (osobito Bernardina Frankopana), papa i kraljeva. 1515. godine papa ga je imenovao svojim povjerenikom za Ilirik. Iste godine je postao njegov povjerenik za Ugarsku. Kako je Vinko upravljao Otočkom biskupijom u vrijeme teških bojeva s Osmanlijama, u traženju pomoći za napadnutu Hrvatsku posreduje između pape Lava X. i hrvatskog bana i biskupa Petra Berislavića. Papa šalje pomoć u novcu, žitu i oružju. Vinko posreduje i kod kralja Ladislava i osigurava još 7000 dukata za obranu Hrvatske. U Župi Otočac sačuvan njegov originalni biskupski pečat. Lik je izradila akademska kiparica Sandra Nejašmić iz Postira na Braču.
Borgio Illirico 6. i 5. – glagoljske rukopisne knjige koje potječu iz Gacke. Srednjevjekovna glagoljska pismenost na području Gacke, Like i Krbave je bila izuzetno velika i značajna. Rukopisno su na hrvatskom ili hrvatskoj redakciji staroslavenskog jezika nastali brojni misali, brevijari i zbornici te niz drugih svjetovnih zapisa. Nažalost, niti jedna od spomenuti knjiga nije sačuvana na prostoru nastanka već su knjige odnošene prema Primorju, Krku i Istri. Razlog su bila nestabilna ratna vremena i nadiranje Osmanlija sve više na zapad. Borgo Illirico 6 je brevijar napisan 1387. g. u okolici Dabra, pohranjen je u Apostolskoj knjižnici u Vatikanu. Pisac Fabijan zapisuje: „A tada biše knez Anž (Ivan Frankopan) gospodin Krku i Gacki i Senju i veće“. Borgio Illirico 5 je brevijar dovršen 1379. g. Pohranjen je također u Apostolskoj knjižnici u Vatikanu. Na zadnjem je listu zapisano kako je nepažnjom popa Radoša ovaj brevijar dopao u ruke Turcima te da su žitelji skupljali otkupninu kako bi ga vratili natrag. Prijepis zapisa o skupljanju sredstava za otkup ovoga brevijara stavljen je u temelje nove zgrade Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Autor inicijala je kipar Marčelo Starčić iz Kanfanara.
Žikmund Frankopan (1434.–1486.) – posljednji Frankopan koji je vladao Otočcem i Gackom. 1466. godine pokorio se ugarskom i hrvatskom kralju Matijašu Korvinu, koji će poslije njegove smrti staviti pod svoju upravu Gacku i Otočac te niz velikaških posjeda i formirati teritorijalnu posebnost Senjske kapetanije u pokušaju sprječavanja osmanlijske najezde. Žikmund Frankopan (Sigismundus de Francapanibus) je diobom imanja nakon smrti oca bana Mikule (Nikole) 1449. dobio Gacku te mjesta Otočac, Prozor, Dabar i Vrhovine. U Otočcu je dao sagraditi svoj dvorac, naravno van zidina utvrđenoga grada Otočca, a od pape Pija II. dobio biskupiju. Dobitkom biskupije i svojim pravom da bira biskupe, Žikmund je neosporno povećao svoj ugled ne samo među braćom već i šire. Zato je bio široke ruke u nadarbinama biskupiji. Pošto je umro bez muških nasljednika, njegovim imanjima gospodario je brat mu Martin Frankopan. Lik je izradio akademski kipar Gabriele Gottoli iz Verone – Italija.