Dujam II. Krčki – ovaj knez postao je rodonačelnikom svoga roda i veže se za napuljskoga kralja Karla II. On mu 1300. g. darovnicom daje župu Gacku i ozemlje Otočac (comitatus Gezega; terra Otozaz). To nije najstarije spominjanje Gacke i Otočca, ali svakako je staro i neosporno. Dujam II. je veoma angažiran oko previranja na ugarskom prijestolju pa mu mladi kralj Karlo Robert iz velike zahvalnosti poveljom potvrđuje župu Gacku i sada grad Otočac (castrum Othochach). Knezovi Krčki (kasnije Frankopani) su Gackom vladali od spomenute 1300. pa sve do 1469. godine, kada im ovaj posjed otima ugarski kralj Matijaš Korvin i osniva Senjsku kapetaniju, začetak Vojne krajine. Lik je izradio akademski kipar Janez Pirnat iz Ljubljane – Slovenija.

Bašćanska ploča – najstariji je hrvatski pisani spomenik, „dragi kamen hrvatskoga jezika“. Izvorno je služila kao oltarna pregrada u crvi sv. Lucije u Jurandvoru na otoku Krku. Drži se da je isklesana oko 1100. g. Za Otočac je Bašćanska ploča značajna jer u posljednjem retku piše na hrvatskom čakavskom jeziku i glagoljici: „I biše v ti dni Mikula v Otočci s svetuju Luciju v jedino“, rečeno suvremenim hrvatskim jezikom opatija sv. Nikole u Otočcu imala je „ispostavu“ sv. Lucije na otoku Krku, odnosno starija opatija u Otočcu proširila se na otok Krk u vrijeme kada je hrvatski kralj Zvonimir zagospodario otokom, dokinuvši vjekovnu bizantsku vlast. Pošto je Bizant dopuštao narodne jezike u bogoslužju (dok se na Zapadu isključivo rabio latinski jezik), očito se na Krku koristilo staroslavensko bogoslužje i pismo glagoljica (glagoljalo se). Stavljanjem pod hrvatsku vlast toga područja širi se državna i crkvena uprava s kopna na otok, dok se s otoka širi narodni jezik i glagoljica na kopno. Na Bašćanskoj ploči se spominje i „Zv'nimirkral hrvatski“. Najstariji je to poznati zapis na kojem je na hrvatskom jeziku zabilježeno „hrvatski“. Otočac je preko opatije sv. Nikole imao tu privilegiju da bude zapisan na Bašćanskoj ploči, tomu „hrvatskomu krsnom listu“, da bude zapisan na hrvatskomu čakavskomu jeziku i da bude zapisan hrvatskim pismom glagoljicom. Motiv je izradio kipar Janko Mošnja iz Pule.

Bernardus de Gecka – preceptor Gacke. Brat Bernard (frater Bernardus) spominje se 1245. godine kao preceptor de Gecke, odnosno kao poglavar područja templara u Gackoj. Očito se radi o proceptoratu na području regije Gacke, no nažalost malo je povijesnih isprava ostalo o tome sačuvano. Doduše, prije njega se 1217. spominje brat Lampert de Geizka, ali nema navoda da se radi o preceptoru, a kako je Templarski red bio složeno hijerarhijski organiziran sve ostaje na pretpostavci, ne i pravome dokazu da je bio preceptor. U templarskoj hijerarhiji preceptor pripada u nižu templarsku hijerarhiju te je zadužen za organizaciju i vođenje posle na određenome lokalitetu, u ovome slučaju Gacke. Templari su Gacku dobili u svoj posjed 1219. od hrvatskoga i mađarskoga kralja Andrije II. kao zahvalu za njihovo sudjelovanje u križarskome pohodu 1217., a zadržali su je sve do 1268. kada im kralj zbog silnih razmirica daje u zamjenu Dubicu, a Gacku dvije godine kasnije daruje je Dujmu II., knezu Krčkome. Lik je izradio akademski kipar Ivan Briski iz Zagreba.

Konstantin Porfirogenet (vladao od 945.–958.) – bizantski car i pisac. Napisao je djelo poznato pod latinskim nazivom De administrando imperio (O upravljanju carstvom). Smatra se da je djelo završeno oko 950. godine. Bez tog djela bi rana hrvatska povijest bila siromašnija. Tu se po prvi put u povijesti spominje horonim Gacka (ΓΟΥΤΖΗΚΑ), što se na grčkom čita kao Gutzeha. Također prvi put se u povijesti spominje funkcija i čast bana (ΒΟΆΝΟΣ). Izuzetno je značajno što Porfirogenet navodi da su svima hrvatskim župama (krajinama) vladali kneževi, osim Gacke, Like (ΛΙΤΖΑ) i Krbave (ΚΡΙΒΑΣΑ) kojima vlada ban, ističući njihovu posebnost. Lik je izradio akademski kipar Toni Marić iz Mostara – Bosna i Hercegovina.