Kronološki redoslijed Gačanskog parka hrvatske memorije započet je s knezom Bornom, a završen s Gradom Otočcem. Evo kratkih opisa sadržaja svake skulpture i ime autora:
1. Borna – knez Gačana. Knez Borna je u hrvatskoj historiografiji sve do najnovijeg doba bio negativna povijesna ličnost. To tendenciozno tumačenje se u novijoj historiografiji mijenja, a time i Bornina uloga u razvitku hrvatske državnosti.Borna se 818. u franačkim analima spominje kao 'duxGuduscanorum', tj. kao knez Gačana. Najstarije je to spominjanje etnonima Gačanin u povijesti, doduše u latinskoj izvedenici. Nešto kasnije se Borna spominje kao 'duxDalmatiae', tj. knez Dalmacije, što očito govori da je proširio svoju vlast na jugu i na kraju se 821. g. spominje kao 'duxDalmatiaeatqueLiburniae', što će reći da je konačno zavladao i Liburnijom. Borna je prvi hrvatski knez koji je zagospodario širim hrvatskim prostorom od rijeke Raše u Istri pa sve do rijeke Cetine na jugu i postavio temelje prve srednjovjekovne hrvatske države. Očito je bio odabran od moćne Franačke da uspostavi vazalnu vlast na istočnoj obali Jadrana kao protutežu dotadašnjoj bizantskoj vlasti. U Heristallu ga je s izaslanicima Gačana primao sam car Ludovik Pobožni, što govori o njegovu položaju i moći. Iako nema dokaza, drži se da je bio pokršten (premda se ne može to tvrditi i za sav narod). Borna je očito bio na razini povijesnoga zadatka i iskoristio povijesnu priliku utemeljiti srednjovjekovnu hrvatsku državu. Lik je izradio akademski kipar Mate Čvrljak iz Labina.;
2. Konstantin Porfirogenet (vladao od 945. – 958.) – bizantski car i pisac. Napisao je djelo poznato pod latinskim nazivom 'De administrandoimperio' (O upravljanju carstvom). Drži se da je djelo dogotovljeno oko. 950. godine. Bez tog djela bi rana hrvatska povijest bila siromašnija. Tu se po prvi put u povijesti spominje horonim Gacka (ΓΟΥΤΖΗΚΑ), što se na grčkom čita kao Gutzeha. Također prvi put se u povijesti spominje funkcija i čast bana (ΒΟΆΝΟΣ). Izuzetno je značajno što Porfirogenet navodi da su svima hrvatskim župama (krajinama) vladali kneževi, osim Gacke, Like (ΛΙΤΖΑ) i Krbave (ΚΡΙΒΑΣΑ) kojima vlada ban, ističući njihovu posebnost. Lik je izradio akademski kipar Toni Marić iz Mostara - Bosna i Hercegovina.;
3. Bašćanska ploča –najstariji je hrvatski pisani spomenik, 'dragi kamen hrvatskoga jezika'. Izvorno je služila kao oltarna pregrada u crvi sv. Lucije u Jurandvoru na otoku Krku. Drži se da je isklesana o. 1100. g. Za Otočac je Bašćanska ploča značajna jer u posljednjem retku piše na hrvatskom čakavskom jeziku i glagoljici: 'I biše v ti dni Mikula v Otočci s svetuju Luciju v jedino', rečeno suvremenim hrvatskim jezikom opatija sv. Nikole u Otočcu imala je 'ispostavu' sv. Lucije na otoku Krku, odnosno starija opatija u Otočcu proširila se na otok Krk u vrijeme kada je hrvatski kralj Zvonimir zagospodario otokom, dokinuvši vjekovnu bizantsku vlast. Pošto je Bizant dopuštao narodne jezike u bogoslužju (dok se na Zapadu isključivo rabio latinski jezik), očito se na Krku koristilo staroslavensko bogoslužje i pismo glagoljica (glagoljalo se). Stavljanjem pod hrvatsku vlast toga područja širi se državna i crkvena uprava s kopna na otok, dok se s otoka širi narodni jezik i glagoljica na kopno. Na Bašćanskoj ploči se spominje i 'Zv'nimirkral hrvatski'. Najstariji je to poznati zapis na kojem je na hrvatskom jeziku zabilježeno 'hrvatski'. Otočac je preko opatije sv. Nikole imao tu privilegiju da bude zapisan na Bašćanskoj ploči, tomu'hrvatskomu krsnom listu', da bude zapisan na hrvatskomu čakavskomu jeziku i da bude zapisan hrvatskim pismom glagoljicom.Motiv je izradio kipar Janko Mošnja iz Pule.;
-4. Bernardus de Gecka – preceptor Gacke. Brat Bernard (fraterBernardus) spominje se 1245. g. kao preceptor de Gecke, odnosno kao poglavar područja templara u Gackoj. Očito se radi o proceptoratu na području regije Gacke, no nažalost malo je povijesnih isprava ostalo o tome sačuvano. Doduše, prije njega se 1217. spominje brat Lampert de Geizka, ali nema navoda da se radi o preceptoru, a kako je Templarski red bio složeno hijerarhijski organiziran sve ostaje na pretpostavci, ne i pravome dokazu da je bio preceptor. U templarskoj hijerarhiji preceptor pripada u nižu templarsku hijerarhiju te je zadužen za organizaciju i vođenje posle na određenome lokalitetu, u ovome slučaju Gacke.Templari su Gacku dobili u svoj posjed 1219. od hrvatskoga i mađarskoga kralja Andrije II. kao zahvalu za njihovo sudjelovanje u križarskome pohodu 1217., a zadržali su je sve do 1268. kada im kralj zbog silnih razmirica daje u zamjenu Dubicu, a Gacku dvije godine kasnije daruje je Dujmu II., knezu Krčkome. Lik je izradio akademski kipar Ivan Briski iz Zagreba.;
5. Dujam II. Krčki –ovaj knez postao je rodonačelnikom svoga roda i veže se za napuljskoga kralja Karla II. On mu 1300. g. darovnicom daje župu Gacku i ozemlje Otočac (comitatusGezega; terraOtozaz). To nije najstarije spominjanje Gacke i Otočca, ali svakako je staro i neosporno. Dujam II. je veoma angažiran oko previranja na ugarskom prijestolju pa mu mladi kralj Karlo Robert iz velike zahvalnosti poveljom potvrđuje župu Gacku i sada grad Otočac (castrumOthochach). Knezovi Krčki (kasnije Frankopani) su Gackom vladali od spomenute 1300. g. pa sve do 1469., kada im ovaj posjed otima ugarski kralj Matijaš Korvin i osniva Senjsku kapetaniju, začetak Vojne krajine.Lik je izradio akademski kipar Janez Pirnat iz Ljubljane - Slovenija.;
6. Papa Pio II. (pontifikat 1458. – 1464.) - osnovao Otočku biskupiju, bio je veliki poticatelj otpora protiv osmanlijskih najezda u Europi. Kako su Frankopani bili u izuzetnim odnosima s ovim papom,papa je 5. ožujka 1460. g. bulom uspostavio Otočku biskupiju, a Otočac proglasio gradom (civitas). No uspostava Otočke biskupije nije bio odraz samo dobrih odnosa pape s Frankopanima, bio je to odraz njegove politike da se uspostavom novih biskupija pridonese konsolidaciji cijeloga prostora u sprječavanju prodora Osmanlija. Pokušao je organizirati protiv njih križarski rat pa je 1459. u Mantovu sazvao europske vladare. No podrška je bila nikakva i ovaj rat nikada nije realiziran. Ostat će zabilježen kao jedini papa (vladar) koji je u 15. st. bio voljan suzbiti Osmanlije u prodoru na Zapad. Lik je izradio kipar Šime Vidulin iz Pule.;
7. Žikmund Frankopan (1434. – 1486.) –posljednji Frankopan koji je vladao Otočcem i Gackom. 1466. pokorio se ugarskom i hrvatskom kralju Matijašu Krovinu, koji će poslije njegove smrti staviti pod svoju upravu Gacku i Otočac te niz velikaških posjeda i formirati teritorijalnu posebnost Senjske kapetanije u pokušaju sprječavanja osmanlijske najezde. Žikmund Frankopan (Sigismundus de Francapanibus) je diobom imanja nakon smrti oca bana Mikule (Nikole) 1449. dobio Gacku te gradove Otočac, Prozor, Dabar i Vrhovine. U Otočcu je dao sagraditi svoj dvorac, naravno van zidina utvrđenoga grada Otočca, a od pape Pija II.dobio biskupiju. Dobitkom biskupije i svojim pravom da bira biskupe, Žikmund je neosporno povećao svoj ugled ne samo među braćom već i šire. Zato je bio široke ruke u nadarbinama biskupiji. Pošto je umro bez muških nasljednika, njegovim imanjima gospodario je brat mu Martin Frankopan.Lik je izradio akademski kipar Gabriele Gottoli iz Verone - Italija.;
8. Vinko de Andreis (biskupovao od 1493. - 1520.) – jedan od petorice otočkih biskupa, veliki diplomat. Bio je jedan od najznačajnijih i najutjecajnijih otočkih biskupa. Rođen je u Trogiru 1441., filozofiju i teologiju je studirao u Zadru te u Peruggi. Papa Alexandar VI. imenuje ga otočkim biskupom1493. Bio je prvi biskup koji je stolovao u Otočcu. Biskup Vinko je bio vrstan diplomat u službi Frankopana(osobito Bernardina Frankopana), papa i kraljeva. 1515. papa ga je imenovao svojim povjerenikom za Ilirik. Iste godine je postao njegov povjerenik za Ugarsku. Kako je Vinko upravljao Otočkom biskupijom u vrijeme teških bojeva s Osmanlijama, u traženju pomoći za napadnutu Hrvatsku posreduje između pape Lava X. i hrvatskog bana i biskupa Petra Berislavića. Papa šalje pomoć u novcu, žitu i oružju. Vinko posreduje i kod kralja Ladislava i osigurava još 7.000 dukata za obranu Hrvatske. U Župi Otočac sačuvan njegov originalni biskupski pečat. Lik je izradila akademska kiparica Sandra Nejašmićiz Postira na Braču.;
9. BorgioIllirico 6. i 5. - glagoljske rukopisne knjige koje potječu iz Gacke. Srednjevjekovna glagoljska pismenost na području Gacke, Like i Krbave je bila izuzetno velika i značajna. Rukopisno su na hrvatskom ili staroslavenskom jeziku hrvatske redakcije nastali brojni misali, brevijari i zbornici te niz drugih svjetovnih zapisa. Nažalost, niti jedna od spomenuti knjiga nije sačuvana na prostoru nastanka već su knjige odnošene prema Primorju, Krku i Istri. Razlog su bila nestabilna ratna vremena i nadiranje Osmanlija sve više na zapad.BorgoIllirico 6 je brevijar napisan 1387. g. u okolici Dabra, pohranjen je u Apostolskoj knjižnici u Vatikanu. Pisac Fabijan zapisuje: 'A tada biše knez Anž (Ivan Frankopan) gospodin Krku i Gacki i Senju i veće'. BorgioIllirico 5 je brevijar dovršen 1379. g. Pohranjen je također u Apostolskoj knjižnici u Vatikanu. Na zadnjem je listu zapisano kako je nepažnjom nekog popa Radoša ovaj brevijar dopao u ruke Turcima te da su žitelji skupljali otkupninu kako bi ga vratili natrag. Prijepis zapisa o skupljanju sredstava za otkup ovoga brevijara stavljen je u temelje nove zgrade Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.Autor inicijala je kipar Marčelo Starčić iz Kanfanara.;
10. Dabarski brevijar - važna je rukopisna knjiga nesporno domicilna podrijetla, iz regije Gacke, iz Dabra, datirana u 1486. godinu. U to vrijeme Dabar je bio očito glagoljaško žarište, i BorgoIllirico 6. i 5. također su vezani za sam Dabar. Dabarski brevijar je pisan na samome kraju rukopisanja knjiga, već za koje desetljeće tiskarska preša će preuzeti potpuni primat. Da je brevijar potječe iz Dabra svjedoči rukopisnom glagoljicom zabilježeno: - 'A to pisah' ja pop' Stipan' ta račun' zgoru dogovoran' budući z brat'jom mojom' Mikulom' Beroićem' i Ivanom' Tom'šićem' a ti od plemena Dabran' i Zagorac' a pri tom' biše i veće brat'e naše a va to doba bihu velike teškoće i nevole od Turak' a ta br(vi)jal' ta e crikv'ce s(ve)toga Kuz'me i Dom'jana v Dab'ri'. Ovaj brevijar ima prelijepih inicijala (najpoznatije je slovo V), a nalazi se pohranjen u HAZU-u. Pripada glagoljskima srednjovjekovnim kodeksima. Motiv inicijala izradio kipar Marčelo Starčić iz Kanfanara.;
11. Kolunićev zbornik – rukopisna glagoljska knjiga skromno ukrašena, ali ispisana lijepom i lako čitljivom hrvatskom glagoljicom. U svojevrsnoj posveti, koju je zapisao Levnardo (Leonardo), gatanski vikar, naznačivši da je prijepis dovršen 7. 7. 1486. godine izuzetno je moćna maksima: 'da je knjigam teško priti, igdo knjige počtuje, daje knjigamipočtovan'.Ovaj zbornik dobio je naziv po prepisivaču BrozuKoluniću, koji je posao obavio u naselju Kneža vas, nedaleko Otočca. Jezik u Kolunićevu zborniku je prava borba narodnoga čakavskoga govora s mrtvim hrvatskim crkvenim jezikom.Kolunićev zbornik dio je vrlo bogate zborničke literature hrvatskoga srednjovjekovlja koja je izvrsno čuvala vezu s europskim književnim kretanjima toga doba. Motiv inicijala izradio je akademski kipar Carlos Roberto MongeSanchez iz Meksika.;
12. Urban z Otočca - senjski kanonik i tiskar, radio u tiskari Blaža Baromića. Prezime mu nije poznato, očito po svome pridjevku 'z Otočca' vozi podrijetlo iz Otočca. O njemu se ne zna kada je rođen, koji mu je životni put bio niti kada je umro. Ali ono što ga određuje na području hrvatske glagoljice je da je tiskar raznih glagoljskih izdanja. 1507./08. zabilježen je među marnima priređivačima glagoljicom tiskanih prvijenaca, u kolofonuNaručnikaplebanuševa stoji: 'Keknige b(i)šekomponene i korežene po domini Urbani zotočca i potomasudekonukanonicihcrikvesenske..', a u kolofonu Tranzita sv. Jeronima: 'Komponene i korežene Urbanom' i tomasom' kanon(i)cih' crkve senske', a na Korizmenjaku fratra Ruperta: 'I te knige biše komponene i korežene dominom Urbanom' i Tomasom' Katridarićem, kanonicih rečene crikvesenske'.Likje izradio kipar Šime Vidulin iz Pule.;
13. Otočka kapetanija (1540 – 1746.) - nastala je u 16. st., točan datum njenog nastanka ne postoji, zapravo se razvila u krilu Primorske krajine. Obuhvaćala je područje Gacke, izuzevši brinjski kraj. Otočka kapetanija opstojala je u borbi s Osmanlijama sve do novoga krajiškog ustroja iz 1746. g. kada je utemeljena Otočka pukovnija. Motiv srednjovjekovna Otočca, grada na vodi, simboličan je za Otočku kapetaniju, izradio ga kipar Janko Mošnja iz Pule.;
14. Bitka kod Jurjevih stijena (16. 10. 1663.) –prva značajnija hrvatska pobjeda nad Osmanlijama sve od poraza na Krbavskomu polju. Ostala je u povijesnoj sjeni, premda se može po svemu izjednačiti s Krbavskom bitkom, s tim da je Krbavska bitka bila poraz, a Bitka kod Jurjevih stijena hrvatska pobjeda. Na skulpturi je lik Petara Zrinskog, zapovjednika ove bitke, a ponad lika njegova lozinaka 'Vincere aut mori'. Petar Zrinski (6. 6. 1621. - 30. 4. 1671.) je nakon smrti Nikole Zrinskog postao hrvatskim banom 1668. Bio je veliki ratnik koji se proslavio u mnogim bitkama, a osobito kad je s 300 hrvatskih ratnika razbio Deli-pašu Badanjkovića i njegovih 1.400 vojnika, te kad je s 2.000 ratnika razbio Ali-pašu Čengića i njegovih 8.000 vojnika u Bitki kod Jurjevih stijena kraj Otočca. Koliko je bio sjajan ratnik i velik junak, najbolje govori podatak da je kralj nazvao Petra 'štitom kršćanstva i strašilom Turaka'. Pogubljen u Bečkom Novom Mjestu 1671. godine. Lik je izradio akademski kipar Gabriele Gottoli iz Verone – Italija.;
15. Bitka kod Jurjevih stijena – Fran Krsto Frankopan (4. 3. 1643. – 30. 4. 1671.)kao mladićsuzapovijedaoje sa svojim šurjakom Petrom Zrinskim u Bitki kod Jurjevih stijena. Kao ogulinski kapetan iskazao se u borbi s Osmanlijama. Pogubljen je u Bečkom Novom Mesu 1671. godine, a njegovom smrću izumire slavna loza Frankopana. Najpoznatija mu je maksima: Navik on živi kizgine pošteno, uklesana na skulpturu ponad njegova lika.Školovao se u domovini, Austriji i Italiji, za svoje vrijeme je bio izuzetno obrazovana osoba koja je govorila nekoliko jezika. Pisao je pjesme na hrvatskomu i latinskomu jeziku. Lik je izradio akademski kipar Gabriele Gottoli iz Verone – Italija.;
16. Ivan Dominik Vukasović (1737 – 1799.) - svećenik i pisac, rođen u Senju, etabliran u crkvenima krugovima, ali ukorijenjen među pukom kojemu je služio kao dušobrižnik. Vukasović je po crkvenoj službi 1774. g. premješten iz Perušića za otočkog župnika u regiju Gacku (u to vrijeme postojala je samo župa Otočac, a sve današnje samostalne okolne župe bile su njene kapelanije). U Otočcu se zadržao punih 18 godina, sve tamo do 1792. kada je premješten u Zagrebačku biskupiju kao kanonik. Bio je graditelj i obnovitelj mnogih crkvenih objekata (kapela Navještenja BDM u Poljicima). Njegovo najznačajnije djelo koje je napisao 1777. g. na njemačkomu jeziku je 'Zemljopisni i povijesni novi opis Karlovačkog generalata u Kraljevini Hrvatskoj (1777.)'. Lik je izradio akademski kipar George Dan Istrate iz Rumunjske.;
17. Otočanin – Lik Otočanina (Ototschanera) je simbolički prikaz za Otočku pukovniju (1746. – 1881.). Otočka pukovnija (OtočanerRegiment N° 2) nastala je 4. kolovoza 1746. g. u reformi Vojne krajine za vrijeme vlasti Marije Terezije. Obuhvaćala je prostor od Jadranskoga mora (izuzev Senja) pa sve do granice s Bosnom, obuhvaćajući otprilike sjevernu polovicu današnje Ličko-senjske županije. Sjedište pukovnije je bio Otočac, pa je kao njeno središte građen poprimajući sve urbane i gospodarske funkcije za cijeli pripadajući mu teritorij. Otočka pukovnija je zvanično ukinuta 1881. razvojačenjem Vojne krajine. Lik Otočanina izradio je akademski kipar Korbinian Huber iz Njemačke.;
18. Nikola Maštrović (1791. – 1851.) –vojnik, rođen u Makarskoj.1843. preuzima dužnost brigadira Otočke pukovnije. Iako Maštrović nije boravio dugo u Otočcu, od 1843. do 1849. g., za to kratko vrijeme ostao je zapamćen kao 'otac kraja' zbog svoje dobrote prema siromašnima krajišnicima. Brinuo je on o svekolikomu duhovnom i gospodarskom razvitku područja Gacke i Krbave, dijela Like i Podgorja, poticao je razvitak školstva i uređenje škola u Otočcu, bio je graditelj cesta, nastojao je brinuti o racionalnom gospodarenju šumama, o vodenim tokovima, zauzimao se za podizanje crkava u mjestima u kojima ih nije bilo, a one sagrađene i zapuštene nastojao je obnoviti i opskrbiti nužnim crkvenim inventarom. Za njegovo vrijeme u Otočkoj pukovniji nije umro od gladi niti jedan čovjek, pomagao je nemoćnima i bolesnima, svojim novcem je u ljutoj potrebi 1845. i 1846. g. graničarima kupovao žito, u svomu trošku dao je 1845. g. tiskati knjižicu pod nazivom 'Knjiga gospodina oberstaraMaštrovićasvoijemOtočanom'. Početkom 1844. g. organizira u Otočcu glumačku družinu koja je davala predstave na hrvatskomu jeziku,mnogo ranije nego se to dogodilo u Zagrebu. Lik je izradio akademski kipar Carlos Roberto Monge Sanchez iz Meksika.;
19. Nikola Mašić (1852. – 1902.) – slikar,rođen u Otočcu 1852. u obitelji bogata trgovca. Zanima se za slikarstvo, odlazi u inozemstvo, pokušava studirati slikarstvo u Beču, zbog boležljivosti prekida studij, nastavlja u Grazu, da bi završio u Monakovu kraj Muenchena. 1880. vraća se u Hrvatsku i radi svoje poznate slike iz Posavine. 1884. imenovan je profesorom u novoustrojenoj Kraljevsko-zemaljskoj obrtničkoj školi, izabran je za učitelja risarske struke na Hrvatskom sveučilištu. 1888. godine izabrala ga je JAZU za ravnatelja akademijske Strossmayerove galerije slika, sve do njegove smrti. Hrvatska je odala priznanje Mašiću, još za života, uvršten je u Album zaslužnih Hrvata XIX. st. U svoje vrijeme više je bio cijenjen u inozemstvu nego u domovini. Mašić je najveće slikarsko ime koje je poteklo iz Gacke. Otočac mu se odužio jednom ulicom. Lik je izradio akademski kipar Saša Stanišić iz Crne Gore.;
20. Stjepan Sarkotić (1858. – 1939.) –vojnik rođen 1858. g. u Sincu u vojnoj obitelji. Vojnu akademiju završio je u Bečkomu Novomu Mjestu,završio je i Ratnu školu. Vojna karijera mu je bila u velikom usponu, unaprijeđen je u podmaršala već 1911., naslijedivši 1912. Svetozara pl. Borojevića kao zapovjednoga generala VI. Kraljevskoga madžarskog domobranskog okruga, zapravo zapovijedao je hrvatsko-slavonskim domobranstvom sa sjedištem u Zagrebu. Car Franjo Josip imenovao ga je 1914. za zapovjednoga generala u Bosni i Hercegovini i Dalmaciji s odgovornošću vojnoga guvernera. Tim postavljenjem Sarkotić je držao vlast Bosne i Hercegovine i Dalmacije u svojim rukama. Najslavniji trenutak Sarkotićeve vojne i političke karijere je vrijeme kad je bio posljednji zemaljski poglavar Bosne i Hercegovine i vojni upravitelj Dalmacije i osvojene Crne Gore. Ovu visoku dužnost predao je 3. studenoga 1918. Glavnom odboru Narodnoga vijeća SHS za Bosnu i Hercegovinu, boreći se do posljednjega daha za interese Hrvata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Sarkotićje bio jedan od glasnijih zagovornika trijalističkoga uređenja Monarhije. Predložio je Caru da Bosnu i Hercegovinu pripoji Hrvatskoj. Završetkom vojne karijere Sarkotić nije ostao pasivan, kraće vrijeme živio je u Hrvatskoj, ali se trajno nastanio u Beču, gdje je umro i pokopan. Lik je izradio kipar Janko Mošnja iz Pule.;
21. Vladimir Varićak (1885. – 1942.) –matematičar, rođen u Švici 1865. Diplomirao je matematiku i fiziku na Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu. Najprije je radio je kao srednjoškolski profesor diljem Hrvatske, da bi 1891. doktorirao na matičnom fakultetu u Zagrebu. Bio je predstojnik Katedre za matematiku od 1889. pa sve do 1942., te predstojnik Geometrijskog seminara od 1925. do 1928. na Mudroslovnom fakultetu. Član HAZU-a (JAZU) je bio od 1903., također i član Češke akademije znanosti i SANU-a. Bio je suradnik na Hrvatskoj enciklopediji. Osobna mu je znanstvena preokupacija bila neeuklidska geometrija i njene aplikacije na Einsteinovu teoriju relativnosti. S Einsteinom je vodio korespondenciju od 1909. do 1913. Među prvima se bavio priučavanjem rada Ruđera Boškovića, znatno pridonoseći analizi Boškovićeva matematičkog djelovanja. Njegovi radovi iz neeuklidske geometrije i teorije relativnosti imali su velikog odjeka u međunarodnima znanstvenim krugovima, radovi iz teorije relativnosti su mu bili veoma citirani. Dr.Vladimir Varićakje bio ugledni znanstvenik svjetske reputacije, jedan od vodećih europskih specijalista za Einsteinovu teoriju relativnosti. Lik je izradio akademski kipar Ljubo de Karina iz Brseča.;
22. JucciKelelerman (1921. – 1993.) –glumica i producentica, rođena je u Švici 1921. g. Pravo ime joj je JulkaKellermann (otac joj je bio njemačka podrijetla), no život je odvodi u Italiju gdje se probija kao glumica na filmu, pod umjetničkim imenom JucciKellerman. U Italiji je surađivala sa značajnim redateljima i glumcima, poput Roberta Rosselinija, AnneMagnani, Federica Fellinija, MarcellaPaglierija, MassimaGirottija, CarlaNinchija, Vittoria de Sice i Marija Soldatija. Za vrijeme svoje desetgodišnje karijere snimila je devet zapaženih filmova. Kraj njenoj karijeri bio je brak s poznatim talijanskim piscem i redateljem Marijom Soldatijem, kada se povukla iz glume, ali baveći se i dalje poslovima produkcije na filmu i televiziji. JucciKellerman je jedino glumačko ime, rođeno u Gackoj (u koju je često navraćala), koje je ostvarilo zavidnu međunarodnu filmsku karijeru (posebno se to odnosi na filmove Desiderio te L'amore). Lik je izradila akademska kiparica Jasna Šimunović iz Zagreba.;
23. Alfons Dalma (1919. – 1999.) –novinar i publicist, rođen u Otočcu pod pravim imenom Stjepan Tomičić. Već sa 17 godina je otišao u Zagreb i radio je kao slobodni novinar za katolički list 'Hrvatska straža'. Započeo je kao prevoditelj u Hrvatskoj agenciji za novinare. Bio je i dopisnik iz Pariza. 1939. prelazi u katolički list 'Hrvatski Glas'. Nakon uspostave NDH i zabrane tog lista, Tomičić prelazi u novinsku agenciju Croatia. 1945. se probio do Beča i odmah potom do Salzburga, kada mijenja ime u Alfons Dalma. Pored pisanja i uređivanja u nekoliko značajnih listova na njemačkomu jeziku, novinarski vrhunac karijere mu je bio postavljenje za glavnog urednika na ORF-u. Za svoj rad Dalma je bio odlikovan s više prestižnih europskih odlikovanja. Pored novinarstva, Dalma je bio publicist i prevoditelj. Ukupno mu je tiskano 11 knjiga, ponajviše iz političkog života. Pored publicističkog rada Dalma se bavio prevođenjem djela GiovanninaGuareschija (Don Camillound Peppone) na njemački jezik. Lik je izradio akademski kipar Amancio Gonzales Andres iz Španjolske.;
24. Karlo Mirth (1917.- 2013.) –publicist,rođen u Otočcu. U Zagrebu je završio studij šumarstva. Još kao srednjoškolac objavljuje članke u 'Ličkoj slozi', 'Hrvatskom Dnevniku' i 'Hrvatskom Narodu'. 1945. emigrira u Italiju u iseljenički logor. Na Rimskom sveučilištu studira novinarstvo, u Španjolskoj španjolski jezik i kulturu, a odlaskom u SAD studira i magistrira bibliotekarstvo i informatiku. Pokreće glasoviti časopis 'Croatia Press', šireći istinu o Hrvatskoj.Bio je deset puta predsjednik Hrvatske akademije u Americi (TheCroatianAcademyof America), 1993. proglašen je njenim doživotnim počasnim predsjednikom. 1958. g. Mirth je pokrenuo kulturno-znanstveni časopis 'JournalofCroatianSudies', na kojega su bila pretplaćena ugledna američka i svjetska sveučilišta poput Harvarda, Yalea, Columbije, biblioteke Stenforda i Berkleya, zatim mnoga u Kanadi, zapadnoj Europi i Australiji, u Istočnoj Europi poput Poljske, Čehoslovačke i Mađarske. 'JournalofCroatianSudies' postao je kroz svojih 40 godina tiskanja najveći hrvatski časopis u Americi. Karlo Mirth, publicist, urednik, poliglot, izdavač i esejist, bio je vodeća intelektualna figura hrvatske dijaspore u Americi u drugoj polovici 20. st. u borbi za hrvatske nacionalne interese. Lik je izradio kipar Marčelo Starčić iz Kanfanara.;
25. Josip Barković (1918.- 2011.) –književnik,rođen u Otočcu. Osnovnu školu i četiri razreda gimnazije završio je u Otočcu, učiteljsku školu u Gospiću i Karlovcu.Upisao je Filozofski fakultet u Zagrebu, ali ga je rat spriječio da završi studij. Od 1945. g. urednik je informativnih i kulturnih emisija RadioZagreba. Radio je u redakciji tjednika 'Naprijed', a zatim je bio urednik kulturne rubrike istog lista. Bio je urednik časopisa 'Izvor' i 'Krugovi' teglavni urednik kulturne rubrike Vjesnika. Od 1976. do 1978. bio je predsjednik Društva književnika Hrvatske. Barković je plodni, angažirani i samozatajni pisac, poznat širokom krugu ljubitelja književnosti po svojim romanima 'Sinovi slobode' i 'Dolina djetinjstva', ali i po sedam psiholoških romana s društvenom tematikom i sudbinom pojedinca, po šest zbirki pripovijedaka, među kojima je i 'Zeleni dječak', namijenjen najmlađim čitateljima, a posebno po svojoj antologijskoj priči 'Jabuka', bez koje je teško zamisliti solidnu antologiju suvremene hrvatske proze. Lik je izradio akademski kipar Vincent di Vicenzo iz Kanade.;
26. Zlatko Šimunović (1936 – 1995.) - slikar,rođen je u Otočcu. Završio je Likovnu akademiju u Zagrebu 1962. g. u klasi M. Tartaglie. Nakon toga postaje suradnik na Majstorskoj radionici K. Hegedušića. Bio je svjetski poznat sa svojima 'mobilima' i 'transformobilima', različitim prostornim formama koje su bile promjenjive. U Laroussovoj dvotomnoj 'Umjetnost i umjetnički oblik' 1970. uvršten kao jedan od dvadesetak umjetnika konstruktivističke struje iz bivše države, odnosno geometrizma. Njegova likovna rješenja zasnovana su na osnovnima geometrijskim oblicima koje preoblikuje i razlaže matematičkom preciznošću.Marton Davis je 1979. g. upotrijebio jednu njegovu konstrukciju kao ilustraciju za svoje djelo 'Govoreći matematički'. Bavio se dizajnom i TV scenografijom, ilustracijama i karikaturama, opremom interijera i inima primijenjenim zadatcima, ali glavninu opusa posvetio je opsesivnim vizijama onostranoga, preciznim konstrukcijama polimorfnih kadrova, ludičkim izumima. Lik je izradio akademski kipar Gabriele Gottoli iz Verone - Italija.;
27. Aurel Kostelić (1933. – 1996.) - redovni profesor na Strojarskom i brodograđevnom fakultetu, rođen u Otočcu. Diplomirao je na Strojarskobrodograđevnom fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirao (1975. g.). U nastavu je uveo niz novih predmeta: 'Primjena elektroničkih računala', 'Oblikovanje proizvoda', 'Konstruiranje pomoću računala', 'Znanost o konstruiranju', 'Informatika i modeliranje' i 'Teorija proizvoda'. Bio je idejni začetnik osnivanja Praktikuma za konstruiranje pomoću računala na fakultetu. Gostovao je kao znanstvenik na stranim sveučilištima (Houston, Los Angeles, Rim, Milano, na postdiplomskom studiju europskog centra za mir Ujedinjenih naroda (ECMIR)), sudjelovao je u osnivanju studija elektrostrojarstva na Sveučilištu u Osijeku. U međunarodnima znanstvenim krugovima prof. Kostelić je prepoznatljiv kao začetnik Teorije proizvoda koju je razvijao kao član međunarodnog udruženja WDK (Workshop Design Konstruktion), te kao član međunarodnog uređivačkog odbora časopisa Journal of Engineering Design. Kostelić je bio i glazbeno nadaren, imao je lijepi i ugodni bariton, pjevao je neko vrijeme u akademskom zboru 'Ivan Goran Kovačić'. Lik je izradio akademski kipar Nikolay Borisovich Burtasenkov iz Rusije.;
28.Slavica Mikulandrar. Maras (1933. – 2010.) - hrvatska televizijska, kazališna i filmskaglumica, te pjesnikinja, rođena u Otočcu(Hrvatica, rođena u Otočcu – ponosno je isticala). Pohađala je studij glume na Akademiji za kazališnu umjetnost u Zagrebu te diplomirala u klasi prof. Branka Gavelle i Georgija Para. Sa suprugom Markom Mikulandrom pokrenula i vodila kultno zagrebačko kazalište OffTheaterBagatella. Bilo je to prvo off-kazalište u Hrvatskoj, totalni kontrapunkt velikima, tradicionalnima kazališnim kućama s klasičnim repertoarom. Još jedna velika zasluga Slavice Maras bilo je pokretanje prve nezavisne kazališne akademije, Glumačke škole OffTheateraBagatella, iz koje su izašle mnoge buduće kazališne i filmske zvijezde.Slavica Mikulandra bila je svestrana ličnost. Objavila je zbirke pjesama 'Konstatacija jedne mačke', 'Tragovi krokodila4 zida života' i 'Mom stoljeću'.Izdavala je ploče i CD na kojima pjeva šansone i recitira. Lik je izradio akademski kipar Carlos Roberto Monge Gonzales iz Meksika.;
29. 133. otočka brigada - službena zapovijed o ustroju 133. (otočke) brigade ZNG-a došla je 19. listopada 1991. Njeni prvi začetci sežu u polovicu srpnja 1991. Zahvaljujući zaplijenjenom naoružanju pri osvajanju otočke kasarne, zajedno s postrojbama MUP-a kreće u oslobađanje Brloga, Rapajin Klanca, Rapain Dola, Ponora, Gorića, Prokika i Hrvatskog Polja. Nakon ovih uspjeha u studenomu, zajedno s dijelovima 111. (riječke) brigade i Prve brigade zauzima Drenov Klanac i Staro Selo, a slijede Tukljace i Novo Selo. Zajedno sa 111. brigadom zauzima Čanak. Tijekom jeseni 133. brigada ZNG-a promijenila je svoje ime u 133. brigadu HV-a. Brigada je preustrojena 1994. u 133. domobransku pukovniju, da bi ta postrojba bila trajno rasformirana 1995. 133. otočkoj brigadi ZNG-a/HV-a, odnosno njenima pripadnicima, pretežito domaćim ljudima s područja Gacke, treba zahvaliti što je obranjen Otočac i okolna naselja s pretežitim hrvatskim življem, odnosno što je spriječen prodor tzv. JNA i četničkih snaga. Zahvaljujući ovoj brigadi broj prognanoga domicilnoga hrvatskog žiteljstva je sveden na najmanju moguću mjeru. Amblem 133. Brigade ZNG-a izradio kipar Janko Mošnja iz Pule.;
30. Egon Matijević (1922.) – kemičar,znanstvenik svjetskoga glasa, rođen u Otočcu (što u svojim biografijama redovito ističe). U Osijeku je pohađao srednju školu, studij završio u Zagrebu na Tehnološkom fakultetu, gdje je i doktorirao 1948. godine. Znanstvenički je počeo raditi na PMF-uu Zagrebu. 1956. je otišao na sveučilište Cambridge, a nakon toga u SAD u Potsdam, na sveučilište Clarkson, na kojem je ostao raditi sve do danas. Njegovi znanstveni radovi se većinom odnose na koloidne čestice, čestice koje se danas uvelike primjenjuju u farmaceutskoj industriji, industriji papira, kod deterdženata, umjetnih keramičkih tvari i druge primjene. Matijevićev znanstveni opus iznosi oko 500 radova. Nagrađivan je i dobitnik mnoštva priznanja, među kojima se ističu četiri počasna doktorata. Na Sveučilištu Clarkson 2002. utemeljena je nagrada za kemiju 'Egon Matijević'. Bila je zapažena njegova aktivnost u krugu američkih intelektualaca hrvatskog podrijetla za pomoć i priznavanje Hrvatske kao samostalne i nezavisne države. Lik je izradio akademski kipar Ivan Briski iz Zagreba.;
31. Dražen Bobinac (1953. – 2010.) – političar,rođen u Otočcu. Široj javnosti postaje poznat po svojoj političkoj karijeri, u osvit demokratskih promjena se angažira u HDZ-u, jedan je od osnivača prvog odbora HDZ-a za području Gacke, Like i Krbave u siječnju 1990. Na prvima demokratskim izborima izabran za zastupnika u Vijeće općina Sabora. Po sistemu reprezentacije bio je hrvatski zastupnik u Vijeću republika i pokrajina tadašnje SFRJ. U kasnijim izborima bio je saborski zastupnik u još tri mandata. Aktivno je uključen u obranu domovine u Gackoj, dobio je čin brigadira. 1993. izabran je za prvogaotočkoga gradonačelnika, tu dužnost obnašaoje u tri mandata. Lik su izradili kipar Šime Vidulin iz Pule i akademski kipar Ivan Briski iz Zagreba.;
32. Grad Otočac - Grad Otočac osnovan je Zakonom o lokalnoj upravi i samoupravi 1992. Konstituiranje Grada Otočca obavljeno je 10. travnja 1993. g. Otočac je tako dobio status grada po treći puta tijekom svoje povijesti. Na jednom kubusuGačanskog parka hrvatske memorije urezan je datum 5. ožujka 1460., kada je papa Pio II. Otočac proglasio 'civitasom', tj. gradom, sve kako bi u njemu moglo biti sjedište Otočke biskupije. Drugi put je Otočac proglašen gradom (vojnim komunitetom) tijekom 18. stoljeća u vrijeme Vojne krajine i Otočke pukovnije br. 2. I konačno treći put je Otočac proglašen gradom 1993. godine. Kako se naziv Otočca pojavljuje još na Bašćanskoj ploči (v to vrime biše Mikula v Otočci sa svetuju Luciju v jedino) na samom kraju 11. stoljeća, naziv se tijekom srednjeg vijeka ponavlja u nizu listina. Jednom se pojavljuje i kao ozemlje (terraOtozaz), da bi kasnije to poprimilo karakter grada (castrumOthochach), sve početkom 14. stoljeća. Naravno da je njegovo postojanje, kao naselja, neupitno sve do suvremenosti. Recentna arheološka istraživanja dokazuju da su na otočiću na kojem je bio sagrađen utvrđeni burg (grad) Otočac pronađeni arheološki ostatci koji svjedoče o pretpovijesnom sloju. Time se postojanje naselja pomiče u prošlost za više od tisuću godina i naselje pripada onima hrvatskima naseljima s višetisućljetnom poviješću neprekinuta kontinuiteta življenja. Grb Grada Otočca izradio je kipar Marčelo Starčić iz Kanfanara.