Crkva Uzvišenja sv. Križa

Prvo spominjanje sakralnih građevina u današnjem Prozoru vezano je uz "Urbarum župe Otočac" te "Maticu krštenih župe Otočac". Nastala je proširenjem kapele sv. Križa iz 1704. godine, a prema zapisima smatra se kako je kapela bila položena na temelje rimskog hrama (moguće da se radilo o hramu božice Dijane ili Prainusa za koji se smatra da se nalazio u blizini) te kako je kamen hrama korišten pri gradnji kapele. Taj podatak potvrđuju i latinski tekstovi na vapnenačkim bazama ugrađenim u zid luka koji dijeli lađu od svetišta. U nekoliko godina nakon izgradnje, na kapeli su napravljeni značajni građevinski radovi, a podignut je i mali zvonik s tri otvora. Godine 1834. crkva sv. Križa poprima svoj konačni oblik koji je zadržala i danas. Godine 1852. plovan Vincetius nabavio je uz pomoć krčkog biskupa Vitesića svete moći (relikviju) drva sv. križa Isusova koja se i danas na Križevu (14. rujna) izlaže vjernicima na čašćenje. Crkva je nekoliko puta obnavljana, a za vrijeme Drugog svjetskog rata sačuvali su je vjernici koji su zazidali prozore i crkvu pretvorili u svojevrsnu utvrdu. Nakon rata u potpunosti je restaurirana između 1952. i 1977. godine te je u tom stanju dočekala Domovinski rat. Najviše ratnih oštećenja na crkvi sv. Križa u Prozoru odnosilo se na statiku građevine pa je zbog toga 2003. godine provedena konstruktivna sanacija cijele građevine koju je nadziralo Ministarstvo kulture Republike Hrvatske i Konzervatorski odjel iz Rijeke budući da se radi o građevini koja je sakralna baština i zaštićeno kulturno dobro, a upisana je u Registar pod brojem Z-4119.
Crkva sv. Križa jednobrodna je građevina s pravokutnim svetištem, sakristijom na sjevernoj strani i deniveliranom apsidom. Prostor svetišta odvojen je trijumfalnim lukom s ugrađenim antičkim spolijama, dok je ulazni dio sa zvonikom odvojen pregradnim zidom. Zvonik plitko izlazi iz pročelja, a strop je uglavnom ravan, dok je u apsidi simuliran križno-bačvasti svod. Crkva je 2014. dobila novo zvono s natpisom posvećenim blaženom Alojziju Stepincu. U unutrašnjosti se ističe drveni polikromni i pozlaćeni oltar iz prve polovice 19. stoljeća s prikazom Raspeća. Izvorni zidni oslik većinom je prebojan, no djelomično je vidljiv na sjevernom zidu, dok su danas naglašeni pojedini arhitektonski elementi i luk prema apsidi. Nekadašnja reljefna slika na svodu svetišta iz 1914. uklonjena je pri restauraciji. Unutrašnjost je posljednji put uređena 2015., kada je vraćena izvorna boja zidova, a sačuvan je i izvorni ornamentalni popločeni pod, rijedak na području Otočca.

Foto: Goran Vranić