Crkva sv. Stjepana u Kompolju spominje se 1772. godine kao filijalna crkva otočke župe koja je 1802. zbog potreba sve većeg broja župljana produljena, a o tome i danas svjedoče različiti oblici i visina prozora koji se nalaze na svetištu i uz trijumfalni luk, za razliku od većih i nadsvođenih prozora u crkvenoj lađi. Tijekom Drugoga svjetskog rata na crkvu je pala bomba koja je razorila krovište i svod te poremetila statiku građevine. Zapadni zid broda još je i danas vidljivo nagnut. Crkva je ponovno stradala i u Domovinskom ratu, a obnova je započela 1997. godine. Križ je tada galvaniziran u brodogradilištu 3. maj u Rijeci. Na središnjoj okrugloj ploči križa postavljena su bakrena slova na glagoljici - IHS. Restauracija je započela 2011. godine i tada su restaurirani dijelovi krovišta, crkvena lađa i svetište. Godinu kanije sanirana je šteta i na sakristiji. Radovi u unutrašnjosti, oko oltara i svetišta nastavljeni su i u godinama koje slijede, a također su provođeni i radovi na drenaži tijekom kojih je provedeno i istraživanje, budući da je u blizini važno arheološko nalazište. Crkva je uvrštena na popis kulturnih dobara Republike Hrvatske pod brojem Z-320.
Jednobrodna barokna crkva s četvrtastim svetištem ima sakristiju prizidanu uz župni stan i zvonik ugrađen u pročelje. U njemu su tri zvona (1710., 1922., 1928.), elektrificirana 2010., pri čemu je najstarije vjerojatno preneseno iz druge obližnje crkve. Pročelje je podijeljeno na tri dijela i ukrašeno plitkim bijelim dekoracijama, a toranj završava lukovicom. U unutrašnjosti je očuvan izvorni barokni inventar – drveni oltar, propovjedaonica i krstionica. Glavni oltar, spoj baroka i klasicizma, prikazuje sv. Stjepana okruženog anđelima te se ističe kao rijedak oltar s nimfama. Nekada su postojala i dva bočna oltara (sv. Jurja i BDM), od kojih su danas sačuvani samo pojedini dijelovi i kipovi. Unutrašnjost je svođena češkom kapom karakterističnom za barok. Oltar je restauriran nakon Domovinskog rata, a obnovu 2016. dovršava Neven Kralj. U crkvi se još nalaze kipovi sv. Ante i sv. Lovre, kao i kipovi Isusa i Blažene Djevice Marije uz apsidu. Zidovi su obojeni blijedo žuto s bijelim naglascima, pod je kameni, stolarija je obnovljena 2014., a križni put (oleografije prema Seiberu) restauriran je 2020.
Župna crkva u Otočcu posvećena Presvetom Trojstvu spominje se već u prvoj polovici 17. stoljeća, a postojala je vjerojatno i ranije. Kao godina gradnje navodi se 1684. , no nedugo nakon skoro u potpunosti je izgorjela. Nakon toga je prvi puta obnavljana, a obnova je trajala do 1702. godine. U to vrijeme crkva je imala gotičke elemente, a u kasnijim obnovama ih je izgubila. Martin Stier je te elemente zabilježio 1659. godine, kada je primijetio kako je crkva imala i neku vrstu kontrafora. Crkva je produljena 1710. godine i povišena po nalogu župnika Aurelija Lukatelija, a pozlaćeni su glavni oltar i oltar Duša od Purgatorija koji danas nije sačuvan. Župnik Luka Devčić (župnik između 1740. i 1762. godine) zapisao je kako je otočka crkva u njegovo vrijeme imala pet oltara: glavni oltar Presvetog Trojstva, oltar sv. Tri Kralja, oltar sv. Križa, oltar Blažene Djevice Marije od Karmela i oltar sv. Ante Padovanskog. Sljedeća veća obnova dogodila se 1744. godine, a obnovu su pomogli i kraljica Marija Terezija i njen sin Josip II kao i mnogi stanovnici grada. Zvona su skinuta 1916. godine zbog ratnih potreba, a za to vrijeme u zvoniku su se nalazila zvona iz crkve u Poljicima. Prilikom posvete 24. 7. 1774. godine zabilježeno je da župna crkva ima sedam oltara. Uz pet postojećih zabilježeni su i oltar sv. Nikole biskupa i oltar sv. Fabijana i Sebastijana. Ova barokna župna crkva prostrana je jednobrodna građevina sa zaobljenim svetištem, a sa svake strane broda nalaze se po tri bočne kapele koje su dograđene 1710. godine. Na bočnim brodovima nalaze se po 3 prozora ispunjena vitrajima, a po jedan vitraj nalazi se i na pročelju crkve te u apsidi. Vitraj s prikazom Kristova Krštenja izrađen po uzoru na onaj koji je uništen u ratu, a vitraji s prikazom sv. Benedikta i Ćirila i Metoda su obnovljeni. Godine 2009. ugrađena su tri nova vitraja u desnoj strani lađe – sv. Marko Križevčanin, sv. Pavao Apostol i bl. Alojzije Stepinac, donacije Hrvatske gospodarske komore Županijske komore Otočac, Katedre Čakavskog sabora pokrajine Gacke i Grada Otočca. Crkva je za vrijeme Domovinskog rata više puta granatirana i 1991. godine je stradala u požaru – od nje su ostali samo zidovi i dio inventara. Obnova je započela još u vrijeme rata pa je do danas u cijelosti obnovljena. Danas su od barokno-klasicističkog inventara sačuvani oltari, propovjedaonica, krstionica, a sačuvane su i nadgrobne ploče iz 18. stoljeća. Glavni oltar posvećen je Presvetom Trojstvu. Danas je u potpunosti, osim pale, obojen u bijelo. Izvorno oltar nije izgledao tako i ta odluka je donesena nakon poslijeratne obnove. Obnova oltara dovršena je 2007. godine kada je i posvećen, a obnovljen je prema liturgijskim i konzervatorskim uvjetima. U bočnim nišama sačuvana su tri polikromna i pozlaćena barokna oltara. S lijeve strane sačuvani su oltar sv. Fabijana i Sebastijana na kojemu se nalazi tabernakul te oltar sv. Antuna na kojemu je navedeno da je restauriran 1844. i ponovno 1997. godine, a navedeni su i restauratori. S desne strane sačuvan je oltar posvećen sv. Nikoli. U stražnjem dijelu crkve nalazi se kor rastvoren trima polukružnim otvorima. Na koru se nalazi prikaz sv. Cecilije, a u njenoj pozadini vidljiva je restaurirana crkva Presvetog Trojstva. Crkva je zaštićena kao kulturno dobro Republike Hrvatske pod brojem Z-319. Crkva je za vrijeme Domovinskog rata pretrpjela velika oštećenja, a obnova je započela još u devedesetima, uglavnom na vanjskom dijelu građevine. Ispred crkve je 2000. godine postavljen križ u spomen braniteljima, a 2004. godine započela je obnova unutrašnjosti. Iznad kulisnog pročelja izdiže se zvonik s lukovicom u kojemu su četiri nova zvona. Stara zvona bila su izlivena 1925. godine, a za vrijeme Domovinskog rata srušena su sa zvonika. Nekoliko godina zvona su stajala ispred crkve i tijekom tog perioda manje zvono je ukradeno. Na zidu sakristije nalazila se freska Kraljica Mira. Freska je nastala 1916. godine a naslikao ju je natporučnik 79. otočke Jelačićeve domobranske pukovnije Čeh Maksmilijan Duchek u spomen na poginule domobrane. Tijekom 1980-ih godina freska je restaurirana i time je izgubila svoj originalni izgled. Za vrijeme Domovinskog rata pretrpjela je velika oštećenja i kasnije nikada nije obnovljena. Trenutno je započet projekt rekonstrukcije freske na vanjskom zidu sakristije u njenom originalnom izgledu iz 1916. godine, po uzoru na dostupne materijale. Maxmillian Ducheck je također i autor freske koja se nalazila pokraj kapele sv. Josipa na otočkom groblju sv. Roka. Ni ova freska do danas nije sačuvana. Ispred župne crkve nalazi se Gačanski park hrvatske memorije nastao pod vodstvom umjetnika Šime Vidulina i Katedre Čakavskog sabora pokrajine Gacke koja je organizirala četiri međunarodne kiparske kolonije u sklopu kojih su izloženi radovi i nastali. Radi se o ukupno 32 kubusa koji prikazuju ličnosti ili događaje vezane za hrvatsku povijest te one koji svoje korijene imaju u Gackoj dolini. Na kubusima su oblikovana i slova glagoljice, budući da ona ima veliko značenje za povijest grada Otočca i razvoj sakralne baštine na području grada. Kamen od kojega su izrađivane skulpture je istarski vapnenac.
Kapela Bezgrešnog Začeća Blažene Djevice Marije u Poljicima u Otočcu građena je 1725. godine za vrijeme župnika Antuna Bonificija, a njenu izgradnju financirao je otočki vicekapetan Juraj de Aichelburg. Budući da je slabo održavana bila je u lošem stanju pa je župnik Ivan Dominik Vukasović na njenom mjestu izgradio veću kapelu koja je posvećena 1776. godine. Sve to bilježi stavljajući na ulazna vrata ploču s tekstom o kontekstu gradnje u kojoj nabraja sve zaslužne. Ploča se danas više ne nalazi na ulazu u već je trenutno ugrađena u kamenu podnicu s desne strane ispod klupa.[1]
Zanimljivo je kako je ova kapela posvećena na čast Bezgrešnog začeća prije nego li je proglašena dogma Bezgrešnog začeća. Tu dogmu proglasio je papa Pio IX. 8. prosinca 1854. godine. Glavni oltar posvećen je Bezgrešnom začeću Blažene Djevice Marije, a izrađen je u barokno-klasicističkom stilu. Retabl je drveni i polikroman s pozlaćenim arhitektonskim elementima i vegetativnim dekoracijama. U niši u središtu oltara nalazi se kip Bogorodice u pećini. To je prikaz Majke Božje Lurdske koja se tada predstavila kao bezgrešno začeće. Događaj se navodno dogodio 1858. tako da i oltar vjerojatno datira u taj period. Kip Majke božje Lurdske je 1901. prenesen iz župne crkve, a donacija je supruge posjednika Juraja Sbožila.[2] S lijeve strane nalazi se skulptura sv. Petra, a s desne sv. Antuna Padovanskog. Na vrhu oltara nalazi se figura Krista u slavi - Majestas domini, u jednoj ruci drži globus, a drugom blagoslivlja. Sačuvana su i dva barokna bočna oltara. Oltari su polikromni s pozlaćenim detaljima i jednostavno dekorirani. U središnjem interkolumniju nalazi se prikaz svetca kojemu je oltar posvećen - s desne strane to je sv. Marija Magdalena, a s lijeve strane Bogorodica Immaculta koja gazi mjesec noseći Krista u rukama. Na lijevoj strani bočnog broda očuvana je i barokna propovjedaonica ukrašena prikazima evanđelista. Kapela ima niži zvonik s lukovicom u kojemu su se nalazila tri zvona. Dva zvona skinuta su sa zvonika zbog ratnih potreba, a treće zvono prenijeto je na neko vrijeme na župnu crkvu Presvetog Trojstva. Upisana je u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske pod brojem Z-2585.
Hram sv. Velikomučenika Georgija u Otočcu sagrađen je 1863. godine. Gradnja hrama započela je 1861. godine, a do tada se matična parohija nalazila u mjestu Ponori kod Švice. Hram je posvetio episkop gornjokarlovački Petar Jovanović. Za vrijeme Prvog i Drugog svjetskog rata hram nije pretrpio značajnija oštećenja, a obnavljan je prvi put 1973. godine. Tada su obnovljeni i mnogi drugi pravoslavni hramovi na području Otočca. Za vrijeme Domovinskog rata oštećeni su dijelovi zvonika i eksterijera, no unutrašnjost je ostala sačuvana. Obnova eksterijera hrama i dalje traje, a započela je 2006. godine. U unutrašnjosti je sačuvan originalni drveni ikonostas koji je oslikan 1878. u stilu baroknog klasicizma. Za vrijeme posljednje obnove obnovljen je i ikonostas. U crkvi je, na području svoda, sačuvan i izvorni fresko oslik. Na plavoj pozadini posutoj zvijezdama nalaze se medaljoni s prikazima evanđelista. Bočni zidovi su kasnije prebojeni. Građevina jecentralnog tlocrta u stilu neoromanike ranog historicizma s dekorativnim elementima u stilu oblog luka. Prostor svetišta jednake je visine kao i prostor lađe, a cijela unutrašnjost svođena je križno-bačvastim svodom. Bočni zidovi rastvoreni su polukružno zaključenim rešetkastim otvorima, a na nekim mjestima staklo je obojeno u plavu i crvenu boju. Pri ulazu u hram nalazi se spomen ploča na kojoj su istaknuti pojedinci koji su sudjelovali u izgradnji crkve, a navedeno je i kako je gradnja započela 1861., a dovršena 1863. godine. Iznad glavnog ulaza izdiže se zvonik čija je kapa ukrašena zvijezdama. Tijekom Prvog svjetskog rata za potrebe vojne industrije austro-ugarska vlast je skinula zvona sa hrama, a današnja tri zvona koja se nalaze na zvoniku nabavljena su 1933. godine. Najveće zvono teško je 670 kg. Danas je zaštićena kao kulturno dobro Republike Hrvatske, upisana u Registar pod brojem Z-3181.
Na brežuljku Fortica u samom centru Otočca nalazi se kapelica Majke Božje Žalosne sagrađena 1725. godine, za vrijeme župnika Antuna Bonificija, uz pomoć župljana. Vjerojatno se na ovom mjestu i ranije nalazio neki objekt, budući da ga prikazuje Martin Stier na crtežu iz 1659. godine. Posebna je po rijetkom oktogonalnom obliku. Oltar za kapelu nabavljen je 1911. godine, za vrijeme Juraja Ibela. Sve restauracije i preuređenja ove kapele tijekom godina rezultirale su prekrivanjem izvornog oslika koji je otkriven za vrijeme posljednje restauracije. Kapela je u prošlosti u potpunosti bila oslikana prizorima muke Isusove. Nakon obnove interijera kapelice 2009. godine započeli su istraživački radovi zidnog slikarstva u unutrašnjosti, a vodio ih je Neven Kralj, samostalni akademski umjetnik i restaurator. Dio prikaza danas nije dovoljno sačuvan kako bi se moglo iščitati ikonološko značenje, no sačuvan je prikaz Bogorodice od Sedam žalosti u medaljonu na stropu, a sačuvani su i dijelovi freski na zidovima kapele. Za vrijeme istraživanja, Neven Kralj je otkrio čak sedam različitih slojeva boje i žbuke. Kapela je upisana u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske pod brojem Z-2373. Ispred kapele postavljen je križni put čije skulpture su nastajale u sklopu kiparskih kolonija u organizaciji Katedre čakavskog sabora pokrajine Gacke 2006. i 2007. godine.
Crkva Blažene Djevice Marije od Svete Krunice u Ličkom Lešću spominje se 1740. godine u zapisima župnika Luke Devčića kao jedna od otočkih filijalnih crkava. Izgrađena je na mjestu kapele istog titulara koja potječe iz 1704. godine. Nakon što je Lešće postalo samostalna župa 1779., župljani započinju gradnju veće crkve koja je dovršena 1786. godine. Danas se crkva nalazi pod zaštitom Ministarstva kulture i medija RH kao nepokretno kulturno dobro, a u Registar je upisana pod brojem Z-321. Na području u okolici crkve pronađeni su brojni arheološki vrijedni predmeti poput brončanih naušnica s različitim ukrasima, jednostavnih karika i sličnih predmeta. Pročelje crkve je jednostavno i simetrično, raščlanjeno plitkim bijelim lezenama te otvoreno u tri razine. Iz njegova središnjeg dijela izdiže se zvonik, uklopljen u pročelje, koji završava prepoznatljivom baroknom lukovicom – obilježjem sakralne arhitekture Gacke doline. Zvonik je izvorno imao drugačiji završetak, no prilikom obnove 2000. godine uklonjena je piramidalna kapa i vraćen izvorni barokni oblik lukovice. Svetište je poligonalno, uz njega je smještena sakristija, a unutrašnjost čini jednobrodni prostor pravokutnog tlocrta s ravnim stropom i korom u stražnjem dijelu, smještenim u podnožju zvonika. Sačuvana je barokna krstionica, a pod od kulira datira iz 1913. godine. U crkvi su očuvana tri oltara. Glavni barokni oltar (1883.–1884.), djelo Antuna Kušlana, posvećen je Blaženoj Djevici Mariji od Svete Krunice. U središtu je prikaz Bogorodice s djetetom, iznad sv. Ana, a uz sliku stoje kipovi sv. Petra i Pavla. Oltar je bogato pozlaćen i sadrži natpise s biblijskim tekstovima te zapis o njegovoj izgradnji. Bočni oltari, barokno-klasicističkih obilježja, posvećeni su sv. Antunu Padovanskom i sv. Josipu. Oltar sv. Antuna prikazuje sveca s Djetetom Isusom, uz anđele i simbol ljiljana, dok oltar sv. Josipa prikazuje sveca s djetetom, također s ljiljanom i anđelima, a u medaljonu je prikaz Srca Isusova. Na njemu se nalazi i svetohranište premješteno s glavnog oltara 1960-ih. U crkvi se nalazi i manji barokni oltar s kipom Bogorodice s Kristom, vjerojatno rad istog autora. Crkveni inventar, uključujući pozlatu, obnovljen je 2010., a sačuvan je i prikaz Kristova groba. Crkva u ratu nije znatnije oštećena, obnovljena je izvana 2000., a krovište je dodatno popravljano nakon oluje 2007. godine.
Kapela sv. Josipa na gradskom groblju u Otočcu sagrađena je 1908. po inicijativi župnika Juraja Ibela, koji je u kapeli i pokopan. U kapelu je smještena i kripta za ukop otočkih svećenika. Obnova i dogradnja kripte izvedena je 2020.–2021. pod vodstvom župnika Tomislava Šporčića, uz financijsku podršku Grada Otočca i donacije župljana. Ploče iznad ulaza svjedoče o povijesti kapele, obnovi i imenima pokopanih svećenika, a četvrta ploča daje podatke o groblju sv. Roka, koje se koristi od 1884. godine. Unutrašnjost kapele naglašava glavni barokno-klasicistički oltar posvećen sv. Josipu, u kojem je svetac prikazan s djetetom Isusom i ljiljanom. Pozadina oltara oslikana je kao zvjezdano nebo, a uz oltar se nalaze kipovi sv. Roka i Marije Magdalene, s karakterističnim ikonografskim detaljima. Oltar je polikroman s plavim i crvenim nijansama, dok su arhitektonski elementi i dekoracije pozlaćeni. Pročelje kapele jednostavno je, s ulazom u tri luka i zabatom s okruglim otvorom. Veliki bočni prozori osiguravaju obilje svjetla, a iznad pročelja izdiže se niži zvonik s polukružno zaključenim otvorima i dekorativnim lezenama, čiji su profili naglašeni bijelom bojom. Zvonik čuva zvono iz 1771. godine, koje je ranije bilo u tornju župne crkve. Kapela sv. Josipa upisana je u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske pod brojem Z-7236.
Mnogo je različitih podataka o kontekstu gradnje kapele sv. Franje koja se nalazi u Vrilu pokraj Ličkog Lešća. Iznad ulaza u kapelu nalazi se ploča na kojoj je navedeno da je izgrađena 1721. i posvećena sv. Trojici. Na ploči u crkvi Blažene Djevice Marije od Svete krunice u Ličkom Lešću piše da je izgrađena 1771. godine, no moguće je da se radi o greški jer brojevi nisu sasvim jasno čitki. Otočki župnik Luka Devčić pak piše da je izgrađena 1740. godine, proširenjem starije crkve. Isprva je bila posvećena sv. Trojici, zatim od 1740. sv. Franji Asiškom, a danas je posvećena sv. Franji Paulskom.Kapela sadrži i građevni materijal davnije prošlosti – s vanjske strane su u fasadu ugrađene spolije iz vremena kada su Gackom upravljali Rimljani. Karl Patsch u djelu „Lika u rimsko doba“ navodi kako je takvih spomenika na području Lešća bilo više, no kako ih je župnik Matija Grunhut izvadio prilikom restauriranja kapelice nakon čega su poslani u Arheološki muzej u Zagrebu u kojemu su i danas, a navodi i kako su takvi spomenici korišteni kao kamen za gradnju ceste Otočac – Perušić početkom 19. stoljeća. Crkva sv. Franje u Vrilu jednobrodna je građevina s nižim zvonikom na preslicu u kojem se nalaze dva zvona. Građena je od bijelog kamena, a na vanjskim zidovima ističu se reljefne ploče te tri kamene baze rimskih careva Augusta Oktavijana, Antonina Pija i Decija. Ispred crkve nalaze se ostatci zida koji upućuju na mogućnost nekadašnje lođe iznad ulaza koja je karakteristična za Istru i Primorje. Unutrašnjost je jednostavna, s ravnim drvenim stropom i bez transepta. U središtu apside nalazi se prikaz sv. Franje, uz kojeg je prikazan Krist u slavi, dok su na bočnim zidovima prizori Blažene Djevice Marije (s motivom iz Otkrivenja) i Krštenja Kristova. Slike su restaurirane su oko 2013. godine. Posebnost crkve je staro zvono iz 1733., rad Pavla Depolisa iz Venecije koje je 2011. premješteno iz zvonika i postavljeno u drveni okvir uz apsidu, nakon što je u zvonik ugrađeno novo zvono. Crkva je obnovljena od 2009. godine (krov i zidovi), a danas je upisana u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske pod brojem Z-3180.
Crkva u Kuterevu prvi se put spominje 1724. godine u Spomenici Ivana Kolakovića, u kontekstu osnivanja župe.[1] Prvotno je bila drvena, a 1838. na istom je mjestu sagrađena veća kamena crkva, o čemu svjedoči i kameni natpis iznad ulaza. Tijekom 20. stoljeća crkva je više puta obnavljana – početkom stoljeća obnovljen je i zvonik, dok su 1917. zvona skinuta i rastaljena za ratne potrebe. Nakon Drugog svjetskog rata, 1948., nabavljeno je novo veliko zvono (540 kg), dar vjernika u čast Blažene Djevice Marije.[2] U drugoj polovici stoljeća uređena je unutrašnjost, postavljeni vitraji, obnovljena fasada i uvedena elektrifikacija. Crkva je oštećena u Domovinskom ratu, a obnova je dovršena 2017. kada je biskup Zdenko Križić posvetio oltar i blagoslovio crkvu. U novijim zahvatima uklonjena je lamperija, podignut strop, obnovljeno svetište te su izrađeni novi kameni oltar, ambon i krstionica. Nabavljena je i slika sv. Roka kao spomen na nekadašnji bočni oltar, dok se planira postavljanje slika koje bi podsjećale na oltar Presvetog Srca Isusova te sv. Fabijana i Sebastijana.
Crkva Majke Božje Karmelske u Kuterevu manja je jednobrodna građevina s polukružnom apsidom. U svetištu se nalazi slika Djevice Marije s pozlaćenim detaljima, dok je zid apside obojen plavo sa zlatnim zvjezdicama koje dočaravaju zvjezdano nebo. Posebno se ističu vitraji – u apsidi se nalaze dva polukružno zaključena vitraja s prikazima Krista i Bogorodice, dok su i svi ostali prozori u crkvi ispunjeni vitrajima na kojima su upisana imena njihovih donatora. Oni prostoru daju dodatnu svjetlost i dekorativnost te naglašavaju sakralni ugođaj interijera. Unutrašnjost je obojena žuto s bijelim arhitektonskim naglascima, a bočni zidovi ukrašeni su drvenim prikazima križnog puta, povezanima s lokalnom tradicijom obrade drva. U stražnjem dijelu nalazi se kor, a iznad ulaza uzdiže se limeni zvonik.
Kapela sv. Oca Nikolaja na otočkom gradskom groblju, posvećenom sv. Roku, podignuta je 1911. godine. Građena je od kamena, pravokutnog tlocrta s apsidom, a iznad pročelja izdiže se nizak pravokutni zvonik s plitkim reljefom. Bijele lezene na uglovima naglašavaju vertikalnu os, dok su zidovi otvoreni lučno zaključenim prozorima sa svake strane i dvama otvorima u zvoniku. Posljednja obnova izvedena je 2005. godine. Unutrašnjost kapele krasi drveni polikromni ikonostas s pozlaćenim arhitektonskim detaljima. Donji red niša ispunjen je crvenom bojom, a u središtu se nalaze prikazi Krista i Bogorodice, u plavim i crvenim nijansama. Na vratnicama su prikazani arhanđeo Gabrijel i Bogorodica, s tamnom pozadinom povezanim s prizorom Duha Svetoga u obliku goluba iz gornjeg lijevog kuta. U gornjem dijelu ikonostasa ističu se reljefni arhitektonski ukrasi i veliko raspelo. U ulaznom dijelu kapele sačuvana su dva portreta iz prijelaza 19. i 20. stoljeća, od kojih je jedan potpisan atelijerom Mosinger, a prikazuju rođake svećenika Mašića, u čije je vrijeme kapela izgrađena.
