Otok je bio utvrđen zidinama i kulama radi obrane. Prići mu se moglo samo čamcem preko vode. To ga je činilo neosvojivim i u svojoj dugoj povijesti Otočac nikada nije bio zauzeti grad. Na području grada ima tragova življenja čovjeka u starija vremena. Japodi su živjeli u gradinama na Umcu i Vinici, dok ni gradina Zorišnjak prema Starom Selu nije bila daleko. Ove gradine arheološki nisu detaljnije istražene.

Vojna krajiška uprava sagradila je 1619. g. iznad Otočca na istoimenom brežuljku utvrdu Fortica i time konačno osujetila Turcima zauzimanje Otočca i spriječila njihove prodore prema Primorju i Senju. Otočac se počeo razvijati i izvan gradskih zidina tek polovicom 18. stoljeća, kada je turska opasnost konačno jenjala i kada je postao sjedište Otočke pukovnije. Carica Marija Terezija učinila je grad 1746. g. velikim trgovištem.

Već je 1727. g. osnovala u Otočcu trivijalnu školu, a od 1782. g. počela je sa radom krajiška glavna škola. 1870. g. dječačka škola pretvorena je u građansku školu. 1844. g. hrvatski general Nikola Maštrović u gradu je osnovao kazalište koje je davalo predstave na njemačkom i hrvatskom jeziku. 1873. g. ustanovljena je narodna čitaonica, koja sve do danas djeluje bez prekida, a koju je podupirao i veliki hrvatski mecena čakovačko-srijemski biskup Josip Juraj Strossmayer.

Fortica, utvrda u Otočcu je pravi raritet jer spada u jednu od jedine dvije preostale pravilne trokutaste kule u Hrvatskoj, a u Europi ih je ostalo svega nekoliko. Petnaest postaja križnoga puta postavljenih na obronku Fortice, doprinos je ne samo religijskim sadržajima u ovom gradu, već za svakog posjetitelja predstavlja i osebujan umjetnički doživljaj. 
Otočka kiparska Kalvarija počinje u podnožju Fortice kompozicijom Presveto Trojstvo. Nastavlja se dalje sa petnaest kamenih stela, koje su postavljene od podnožja Fortice do kapelice Majke Božje Žalosne koja se nalazi gotovo pri samom vrhu brijega, oplemenjuje postojeću vizuru ovog prostora, vraćajući mu već pomalo zaboravljenu memoriju Kalvarije, kako je vjernički puk nazivao drugim imenom ovaj brežuljak.
Utvrdu Fortica gradili su Senjani s domaćim žiteljstvom 1619. godine, ojačavajući s tog istoimenoga brdašca grad Otočac, koji se nalazio na otoku usred rijeke Gacke, ali i sam Senj koji se branio na prostoru Gacke od osmanlijskih prodora.
Bila je to utvrda s tri kule, najvećom na istoku i dvije manje na zapadnoj strani, međusobno povezane zidinama debljine od 1.80 – 2 m. Građena je brzo sitnijim kamenom, očito za klesanje kamenih blokova nije bilo ni vremena ni novca. Unutra je bilo jako usko dvorište s cisternama u kojima se prikupljala voda. Fortica je služila za trajni boravak vojnika, kao spremište za streljivo i barut i kao spremište za hranu, s kuhinjama i spavaonicama.

Arheološka istraživanja otkrila su zidine svake od ovih kula i spojne zidove, a pronađen je i prag ulaznih vrata. Ulaz u Forticu bio je na južnoj strani prema Otočcu. Ulazna vrata su bila visoko iznad zemlje pa se u vrijeme izgradnje Fortice unutra moglo ući samo ljestvama, a kasnije je sagrađen trijem sa stepenicama. Brežuljak Fortica u vrijeme vojnog korištenja bio je golo brdo, bez stabala jer su to nalagali razlozi obrane. Prvi zapovjednik Fortice bio je Andrija Kolaković. Fortica je napuštena u drugoj polovici 19. stoljeća kada se Otočac počeo sustavno razvijati kao urbana sredina. Sve važne vojne zgrade otočke pukovnije nalazile su se ispod Fortice. Utvrda je počela gubiti svoj značaj već početkom 19. st., o čemu govori podatak da je 1804. preuređena u barutanu. 1882. godine jak vjetar digao je i bacio na tlo krov s najšire kule tako da je osim nebrige i vrijeme doprinijelo propadanju Fortice.
Početkom 20. st. Fortica se pošumljava. Ljekarnik Častek na privatnom posjedu brežuljka dao je zasaditi češki bor. Nova šuma se lijepo razvijala do Drugoga svjetskog rata.
1941. godine Talijani koji su došli u Otočac, dali su posjeći stabla i tamo su smjestili svoju topovsku bitnicu.
Zanimljivo je spomenuti da je utvrda Fortica u obnovljenom i konzerviranom stanju sada jedini ostatak renesanse na području Otočca. Naime, prije renesanse gradile su se četvrtaste kule, puno rjeđe trokutaste, a u renesansi utvrde ili kašteli bivaju ojačani okruglim kulama.